Jutro je bilo tmurno i mračno.

Svi smo bili u iščekivanju putovanja u Opatiju. Kada sam došla u školu samo smo se pogledali i počastili jedni druge osmjehom. U tom osmjehu se mogla prepoznati čežnja, očekivanje i uzbuđenja prije polaska. Nakon nekog vremena stigao je autobus. Nakon što smo se pozdravili, put je počeo. Smjestivši se u autobus, još pospani svi su imali svoje zanimacije. Slušali smo pjesme, neki su pričali, čitali časopise ili kao u mom slučaju spavala.

Nakon dugog puta napokon smo ugledali tu bajnu i divnu Opatiju. Najviše mi se dojmilo hmm teško je reći, jer je sve bilo prekrasno. Kuće, hoteli, vile ili druge građevine su bile izgrađene kao u nekom drugom vremenu. To mi se svidilo jer u našim krajevima nema niti jedna takva građevina. Kada smo stigli na odredište odnosno kraj jednog od mnogobrojnih hotela iskrcali smo svoje stvari. Kroz smijeh i šalu dospili smo u Kristalnu dvoranu hotela Kvarner. Kada sam ugledala blještavilo, bila sam ponosna na sebe. Tada sam shvatila koliko vrijedi moj rad u tkalačkoj sekciji.

Ispunio me neki čudni osjećaj koji se teško opisuje. Pronašle smo naš štand, donijeli stvari te ostavile za poslije. Kada smo otišli u hotelsku sobu, gdje smo bili smješteni malo je reći da smo bile vesele. Bilo je puno priča između mene, Ane i nastavnice Nives. Mene bi često hvatala "žuta minuta" pa bi se počela smijati bez razloga, a one dvije za mnom. Pokušavali smo ukrasti svo slobodno vrijeme koje nam se pružalo da prošetamo Opatijom. Složili smo štand, sve ostavili uredno, sjeli, te se zezali. Kada sam vidjela odnos drugih učenika i učitelja bila sam sretna jer smo mi s našom nastavnicom sav rad prošli kroz smijeh i zezanciju. Po ponašanju nekih činilo se kao da im je to bio teret.

Bilo je mnogo šarenila, boja, mnogih raznovrsnih proizvoda, novih iskustava, prijateljstava... Naša zadruga je bila u pokaznim radionicama. Moj zadatak je bio pokazati ljudima kako se tkaju (izrađuju) tradicionalne torbice na tkalačkom stanu. Začudila sam se kada sam vidjela koliko je ljudi bilo zainteresirano. Dok sam im ja pokazivala tkanje, Ana im je pokazivala pri izradi šiškica i vezica, a nastavnica nas je pri tome nasmijavala. Nakon što je Kristalna dvorana bila poluprazna samo je oko našeg stola ostalo ljudi koji su željeli naučiti nešto od nas.

Nakon svog rada i truda morale smo si priuštiti malo slobodnog vremena. Šetali smo se šetnicom Lungo Mare, napravile smo par fotkica, uživale u mirisu mora i divili se skulpturama koje nam je pružala Opatija. Kada smo ušli u hotelsku sobu nas tri smo izašle na balkon i bile impresionirane pogledom sa četvrtog kata hotela Palace. Ta tri dana su nam brzo prošli i na odlasku se  osjećala mrvica tuge i želje da ostanemo još malo ali što je tu je. Povratak kućama je obilježio smijeh, pričanje viceva, slušanje glazbe, spavanje... Sve što mogu reci je to da mi je putovanje u Opatiju bilo jedno prekrasno iskustvo,ali ipak to ne bi bio doživljaj da sa mnom nisu bile Ana i nastavnica Nives. Nas tri smo se "skompale", ismijale pošteno naradile u ta tri dana koja će mi ostati u dubokom sjećanju.

Antonela Čelan, 8. razred